U prvim mjesecima života dijete svijet velikim dijelom doživljava kinestetički, dakle putem osjeta, tjelesnih senzacija. Dojenje je jedno od prvih snažno emocionalno obojenih iskustava, kojim dijete dobiva hranu neophodnu za život te ostvaruje duboku povezanost s majkom. Dojenjem se zadovoljavaju kako tjelesne, tako i primarne psihološke potrebe djeteta – potreba za sigurnošću, ljubavlju i tako pokreti usta pri sisanju postaju simbolički način ponovnog aktiviranja tog ugodnog stanja. Psihoanalitičari prvih 18 mjeseci života djeteta nazivaju oralnom fazom, povezujući poteškoće u tom razvojnom razdoblju s kasnijom ovisnošću o cigareti, hrani i sl.
U prvim mjesecima dijete i osobe koje su mu emocionalno najbliže, posebice majka čine neodvojivu cjelinu, dijete kao da lebdi u oblaku zaštićenosti i ljubavi kad odrasli nastoje zadovoljiti svaku njegovu potrebu. Kako dijete odrasta sve više mora napuštati svoj zaštićeni svijet i susretati se s različitim situacijama pa tako i frustracijama, polako uči koristiti simboličke zamjene za potpuni doživljaj – osmijeh i kratki dodir zamjenjuju dugotrajno maženje, medo, dekica, duda predstavljaju ugodu roditeljskog doma koju dijete na taj način može ponijeti sa sobom u novi prostor. U plemenskim društvima žene često djecu doje i prve dvije-tri godine života. Kako to u svijetu u kojem živimo nije uobičajeno, djetetu se daje duda koja postaje zamjena za doživljaj povezanosti s majkom, pruža osjećaj zaštićenosti, ljubavi, bliskosti. Sam čin sisanja djeluje umirujuće, duda postaje važan prijatelj koji pruža utjehu i ugodu.
Iako se roditelji ponekad brinu zbog mogućih negativnih posljedica dude za razvoj zubi, nasilno odvajanje nije preporučljivo i može samo izazvati bol i traumu. Najbolje bi naravno bilo dijete uopće ne naviknuti na dudu, no kad navika već postoji, na potrebu za dudom možemo gledati kao signal kad djetetu treba dodatna pažnja. Možda ćemo uočiti da što vise djetetu pružamo pažnju, radost i ljubav, to će manje tražiti dudu. Ono sto roditelj dodatno može učiniti da djetetu olakša odvajanje od dude, jest nastojati da ono dudu koristi što rjeđe, npr. ako treba dudu da zaspi, pažljivo mu je uzeti iz usta čim primijetimo da je san dovoljno dubok, kad posegne za dudom ponuditi mu različite druge mogućnosti, pri čemu nije preporučljivo da to budu hrana i slatkiši, jer biste time stvorili osnovu na prijelaz u drugi oblik ovisnosti. Umjesto toga ponudimo mu zagrljaj, igru, pjesmu... Katkad se zna dogoditi da dijete već napusti dudu, no ako se dogodi stresna promjena u životu, kao npr. rođenje brata ili sestre, polazak u vrtić i slično (i pozitivan stres je – stres!) ponovo posegne za njom. To je normalna prolazna pojava i dijete će je napustiti čim povrati poljuljanu sigurnost. Odvajanje od dude možemo olakšati i ako tu temu potaknemo u igri, npr. s lutkom, pri čemu možemo predložiti djetetu da pomogne lutki napustiti dudu, jer nam kao i inače, igra najbolje pruža uvid u unutarnji svijet djeteta. Kao i u brojnim drugim situacijama pri odvikavanju od dude valja postupati vrlo pažljivo i postupno, jer je to dobar način da se razvojni procesi prirodno zaokruže i dijete postaje spremno za sljedeći razvojni zadatak… mr.spec. Melita Stipančić, klinički psiholog | 
No comments:
Post a Comment