Kineskinja doji osam tuđih beba

Svi ste pretpostavljam culi za zemljotrese u Kini zadnjih nekoliko dana. Evo jednog teksta na koji sam naisla.

Autor: Beta | 18.05.2008 - 15:17
Jedna Kineskinja, po profesiji policajac, pritekla je u pomoć žrtvama zemljotresa tako što doji osam beba, piše dnevnik iz Čengdua.

Prema pisanju lista, 29-godišnja Đijan Sjaođuan, koja se nedavno porodila, prihvatila je da hrani bebe tri žene koje su, zbog stresa, ostale bez mleka, a čija deca su odbijala mleko u prahu. Mlada žena je uzela na sebe da hrani i pet beba smeštenih u sirotišta koja nisu imala zalihe mleka u prahu.

Novo

Posveticu malo vise vremena slicnim zanimljivostima iz zivota dece. Naravno dojenje je na prvom mestu ali zelim da ostavim mesta i za druge teme koje su interesantne za citanje. Kao sto naziv mog bloga kaze: O bebama i deci, a najvise o dojenju

Nadam se da ce vam tekstovi biti zanimljivi za citanje i komentarisanje.

Kako naučiti dete da jede kašikom

Izvor Blic

Vaše dete je verovatno već mali profesionalac u hranjenju prstima. Ali, kako da ga naučite da se služi kašikom? To će za njega predstavljati novi izazov.

1. Za početak, dajte mu hranu koja će ostati na kašici, kao što su pire-krompir, griz ili jogurt.
2. Ponudite mu kašiku na početku obroka, dok je najgladnije, pa će verovatno imati više strpljenja da uči.
3. Budite spremni na male nezgode. Pomozite mu da zahvati jelo kašikom ili da je primakne ustima.
4. Zanemarite nered koji će se stvoriti prilikom učenja - to je neizostavni deo ovog važnog procesa, a i faza koja će vrlo brzo proći.
5. Neka uvek jede u stolici za hranjenje - biće vam dosta posla i oko čišćenja deteta i stolice, zato nikako nemojte da dozvolite da sa kašikom jurite za detetom koje razbacuje hranu po celoj kući.

Kažite mu volim te


Roditelje se podrazumijeva da svoju djecu vole najviše na svijetu. Ali, da li to znaju i djeca? Kada kažete: Ti si dobar mamin dječak! Ili :Baš ti je lijep ovaj crtež rekli ste nešto ohrabrujuće, ali nijeste mu rekli da ga volite.
Dijete predškolskog uzrasta svijet doživljava kao mjesto haosa utisaka, slika, asocijacija. Nema iskustvo koje imate vi, pa su njegovi doživljaji sopstvenog okruženja, ali i potrebe, emocije, snovi drugačiji od vaših.
Odnosno, djetetu uopšte ne mora biti jasno a kamoli u tolikoj mjeri jasno, kao vama koliko ga, zapravo, volite.
Ono mora imati potvrdu za ono što misli, osjeća i pretpostavlja, sve dok u vašu ljubav ne povjeruje (poveruje iznutra, srcem).
Zašto je to važno? Stalnim pokazivanjem djetetu da ga volite omogućujete mu da raste sigurno u sebe i u svoju porodicu (čak iako porodicu činite samo vas dvoje, dijete i vi). Samo ako, zaista, osjeća da u svojoj porodici ima sigurnost i podršku moći će da bude samopouzdano, samostalno, da iskazuje svoje emocije bez straha, da se ne boji rizika, da bude zdravo duhom, zdravo iznutra.
Postoje istraživanja koja pokazuju da beba već u prvoj godini dana života, na osnovu toga koliko su zadovoljene njene fiziološke, ali i psihološke potrebe, svijet doživljava kao pretežno prijatno ili pretežno neprijatno mjesto. Odnosno, ponašanje svoje mame, (jer se u prvim godinama najviše mame brinu za zadovoljenje ovih potreba), dijete generalizuje na cjelokupno svoje okruženje.
Tako bebe koje su bile ne samo hranjene i povijane, već i one koje su bile mažene, ljuljuškane, kojima se pjevalo, tepalo, pričalo ne samo što svijet doživljavaju kao prijatno mjesto, već izrastaju u djecu koja ranije progovore, optimističnija su, sigurnija u sebe, lakše razvijaju drugarske odnose sa vršnjacima
Takođe, danas znamo da u porodicama sa više djece, često su najuspješnija, pa čak imaju i veći koeficijent inteligencije prvorođena djeca. Bez obzira na to što roditelji toga nijesu svjesni, od svakog sljedećeg djeteta očekuju ili da ispravi greške prvog ili da ponovi uspjehe prvog.
Čak i rečenica: Svako svoje dijete gajili smo potpuno isto, a oni su sasvim različiti, nije sasvim tačna. Drugačiji je odnos koji to najmlađe dijete ima u porodici u odnosu na stariju djecu duži je vaš roditeljski staž, iskustvo koje imate kada vaspitavate drugo, treće od onog prvog. Često su drugačije i objektivne prilike, jer i promjena posla, gubitak prijatelja, bolest takođe, utiču na to kakav ćete vi biti roditelj.
Koliko ljubavi je dovoljno? Nema pravila. Ako djetetu budete rijetko govorili ili pokazivali da ga volite to njemu, možda, neće biti dovoljno. Govorite onoliko dugo i uporno koliko je baš vašem detetu potrebno da vam povjeruje.
Vaša ljubav ne bi trebalo da zavisi od toga da li je ono danas dobilo peticu u školi ili nije, da li je u vrtiću pojelo cijeli ručak ili nije. Nemojte uslovljavati dječje ponašanje svojim izjavama ljubavi.
Na prvi pogled, razlika između: Ti si tako pametan i Volim te, nije velika. Obje rečenice su poželjne, ohrabrujuće, važne. Ipak, tek kad kažete: Volim te rekli ste ljubav. Podrazumijeva se da je ljubav i traženje i korišćenje prilike da se bude zajedno, osjećanje radosti u zajedničkim trenucima, razgovor i razmjena doživljaja, uvažavanje i djetetovih i svojih potreba odnosno, da se ona ne samo govori već i pokazuje.


ZAPOVIJESTI RODITELJIMA

- Nemojte razmaziti svoje dijete kupujući mu sve što poželi.
- Nemojte se plašiti da budete strogi.
- Nemojte pokazivati da ste jači.
- Nemojte biti nedosljedni.
- Nemojte obećavati ako nećete održati obećanje.
- Nemojte nasjedati na dječije provokacije kada vam nešto radi u inat
- Nemojte da se nervirate kada kaže da vas mrzi. Ono je samo zbog nečega ljuto na vas.
- Nemojte da se dijete osjeća manjim nego što jeste.
- Nemojte umjesto njega da radite stvari koje može da uradi samo.
- Nemojte svu pažnju posvetiti njegovim ružnim navikama.
- Nemojte svoje dijete da ispravljate pred drugima. Na greške ukazujte nasamo.
- Nemojte da dijete misli da su njegove greške veliki grijesi
- Nemojte stalno da prigovarate. Djeca ne prihvataju zvocanje.
- Nemojte plašiti dijete kaznama. Počeće da laže.
- Nemojte ga štititi od posljedica. Mora da uči na iskustvu.
- Ne obraćajte previše pažnje kada je lakše bolesno.
- Nemojte odbijati odgovore na normalna pitanja,jer bi odgovore moglo da potraži na drugom mjestu.
- Nemojte zaboraviti da ne mogu da odrastu bez mnogo razumijevanja i podrške.
Upamtite: više se uči iz primjera nego od kritike.

Ne forsirajte decu!

Unazad nekoliko godina suocena sam sa cinjenicom da roditelji iz mog okruzenja stvarno previse forsiraju svoju decu u svemu. Idu na razne kurseve jezika, baleta, crtanja, plivanja, fudbala... Jednostavno su prezauzeta. Cak sto vise dobar deo njih forsira na ovaj nacin cak i decu koja nisu jos ni u skolu krenula. Po meni je to sve preterivanje jer deca nemaju vremena da budu deca i da uzivaju u svom detinjstvu. Preteranim zalaganjem da postignu sve sto mama i tata od njih ocekuju nemogu da nauce neke mnogo bitnije stvari.

Procitajte ovaj clanak i vidite na sta mislim:

Dugo je važila priča da djecu treba stimulisati što je moguće više, da što ih vi više forsirate, šaljete ih na najrazličitije aktivnosti, bolje će im u životu biti jer će više toga umjeti. Sad, za djecu jeste korisno da nauče što više, ali je pretjerano forsiranje kontraproduktivno.
Nije nikakva rjetkost da ambiciozna mama upiše dijete i u muzičku školu, i u baletsku, na dva jezika, sport... U principu, jeste dobro za dijete da nauči što više toga, i djeca, naročito ona inteligentna, jesu veoma radoznala, ali ih, ipak, ne treba preopterećivati.
Naročito je opasno preforsirati djecu u ranom uzrastu. Ukoliko ih izlažete suviše raznolikom okruženju, ukoliko pokušavate da ih naučite jako mnogo različitih stvari, vi im, istovremeno, neprestano stavljate do znanja koliko zapravo malo znaju, što i te kako može da bude demotivišuće za dijete.
Pored toga, pretjerana angažovanost na previše različitih strana ne dopušta djeci da se dosađuju - a djeci je, vjerovali ili ne, neophodno da se bar povremeno dosađuju, jer od toga postaju samostalnija i kreativnija. Ako su stalno zatrpana novim sadržajima koje moraju da savladaju, dolazi do prezasićenja, i dijete gubi interesovanje za bilo šta, a o porivu da pokuša da i samo nešto stvori, nema ni govora. Plus, ako im napravite tačnu satnicu kad će šta da rade, djeca nemaju priliku da nauče da sama organizuju sopstveno vrijeme. Njihov mozak će, sasvim moguće, pohraniti veliki broj podataka, ali će izrasti u osobu koja nije sposobna za samostalne projekte niti za stvaranje, već samo može da odradi ono što joj drugi zadaju.
Zato, ostavite djetetu dovoljno vremena da može i da se dosađuje. Podstičite njegova interesovanja, naravno, ali neka uvijek ima vremena i za igru i dosadu - a kad se na dosadu požali, nemojte mu vi uvijek nalaziti zanimaciju, već ga podstaknite da je nađe samo. Na taj način, vaš mališan izrašće u zdravu, jaku, samostalnu i kreativnu ličnost - u suštini mnogo korisnije za njega nego da bude fizički zdrava hodajuća enciklopedija koja svira i dva instrumenta i govori nekoliko jezika, a nema u sebi ni trunke samostalnosti ni kreativnosti.